Sjetismo se kako smo 21.12.2012. putovali za Beograd. Ta godina bila je neobično,
(gledajući iz današnje perspektive) hladna, sa mnogo snijega i debelih minusa. Bila je
neobična i po tome što su baš na pomenuti datum najavljivali kijamet po nekome drvenom proročanstvu. Svi su pričali o nestanku ljudi i svijeta, a mi smo baš tog dana
snimali Šantićevu “Eminu” u Hilandarskoj broja 2. Bio je i neobično dug dan; snimalo se beskrajno dugo, čini nam se 21 tejk pjesme. Naša tadašnja članica Leila bila je toliko jako srcem svezana za svaku notu pjesme da je nije puštala iz zagrljaja sve dok se ista ta svaka nota nije izbrusila do savršenstva.
Nismo ni znali, tada, gdje će nas sve te note odvesti, niti smo plaho kalkulisali.
Nismo znali ni kako ćemo, i kud dalje nakon toga, jer smo bili na samim početcima koji su uvijek nekako turobni i teški, ali smo sasvim sigurno znali da nema tog kijameta koji bi nas skrenuo od našeg puta, ne dozvolio da tog istog dana srcem sviramo i pjevamo.
Sevdah za nas i našu dragu raju. Za sve vas.
I danas je još jedan kijamet tu, ali iz vlastitog iskustva vam možemo reći da samo treba da bivamo mirni i da samo malčice povećamo dozu sevdaha, Ljubavi, topline i tu i tamo koji redak čokolade.
Volite se i budite voljeni.
Vaša Divanhana
